Znate li onu staru „znam za jadac“, kada su se prijatelji znali opkladiti u kokošiju koščicu, pa ko prvi na to zaboravi, e onda mora ispuniti dato obećanje. Sjećam se toga još kad sam bila mala. Pokojni tata i kum, godinama su tako igrali neke svoje igre, šalili se na razne načine, kladili i tako družili. Danas je to rijetkost. Sjećam se dolazaka gostiju, rođaka, prijatelja, kumova, i čim zvono na vrata, a majka pali pećnicu u šporetu. Peklo se meso, krompiri, mijesile se priganice i uvijek je kuća mirisala na vanilu i cimet. Posebno zimi. Nikad naveče nismo bili sami. I to se danas promijenilo. Brz život, želja da se što više zaradi, dovela je do toga da se ljudi sve manje posjećuju. Najčešće se čuje „a nemam kad ili vidimo se“ i nikad više. A vremena je nekada baš malo, a ono je najvrijednije. Skoro sam razmišljala kako stalno negdje žurim, a nigdje ne stižem, i kako mi stalno neki ljudi nedostaju, a zapravo su tu, i da je samo jedan poziv „hajmo na kafu“ sasvim dovoljan, jer kako naša tetka kaže „više dana nego života“ i istina je. Svega će biti samo nas neće. I dok se sjekiramo oko tristo čuda, nerviramo jer su djeca neuredna, opterećujemo oko planova, za koje i ne znamo hoćemo li ikad ostvariti, život leti, leti. I u tren „e baš kad sam htjela da šetam, bavim se sportom, odem na more, plivam i uživam“, desi se nešto što se zove – tromb. Mala grudvica krvi u veni, velik tek nekih pet santimetara, koji jako kontroliše i zakomplikuje život. I kada te onako iznenada, s Neba pa u rebra, konektuju na aparat, a diskonektuju od stvarnog svijeta, e tada počinje pravo razmišljanje. Kada shvatite da vam je život samo jedan, da nema reprizu ili popravku, da za život nema „krečka“ niti, iscijepaj pa ćeš ponovo, onda počinjete da cijenite ..SVE. Onda dok tako ležite nepomično, počinjete da cijenite i duboko želite da trčite, da šprintate, da dižete za sobom prašinu. Da ono dok ste na vrhu duboko udišete vazduh, onaj jutarnji, sa vrha Gorice, dok žalite zbog svake pojedene priganice. Počinjete da cijenite one sitne nervoze i gluposti koje su kao do juče bile najgore na svijetu, najzbiljnije. Ali ne, ne, trombić kaže „ima nešto mnogo gore Biso, opušti se, malo, primiri“. Onda zamišljaš svoju porodicu, želiš da su tu, da ih gledaš, da ih voliš, da im mirišeš kosu dok mirno spavaju. I dok se vrpoljiš u neudobnom krevetu, dok pokušavaš da namjestiš jastuk pod glavom, počinješ da shvataš koliko je važan život, vrijeme. Sve ono dobro i kvalitetno vrijeme provedeno sa djecom, mužem, roditeljima i prijateljima, kolegama. I zaista, vjerujte Bisi, i svaka muka nije dovijeka, ili kako kažu „svakom čudu tri dana dosta“. Na sve se čovjek navikne i Bisa na tromb, neudoban krevet i loš jastuk. Navikneš se i na jauke ljudi iz susjednih soba, kao i na cjevčice koje tečnost sipaju u tebe i izvode iz tebe. Nakon tri dana, sve bude sasvim ok, kao prirodno. Iako nije. Tako da, pravilno rasporedite dane života. Pravilno ih živite. Nemojte da vam je „dusa“ da posjetite drage ljude, odgovorite na poziv ili zagrlite nekog. Recite ljudima, najbližima da ih volite. Jer, trombić, neka druga boljka ili šta već, karma, vrebaju i nikad se ne zna šta se može dogoditi. Trčite, vičite, plešite, smijte se, pjevajte, ljubite, grlite. Nemojte da vam nekad bude dosta malo, da vam nedostaje i da bi sve dali da možete MAKAR SAMO JOŠ JEDNOM. Ne čekajte. Recite hvala, recite izvini i praštajte. Volite, volite, volite..Jer tetka bi stara rekla „više dana nego života“, upamtite. Svega će biti, a mi smo potrošna i kvarljiva roba. I nikad se ne zna. Ljubi vas vaša Biska. Preživjela sam jer neće grom u koprive. A Boga mi ni u ljubičice 